ponedjeljak, 13.05.2013.
Jedna je mama
Manje-više svi znamo da je jučer bio majčin dan. Svojoj mami sam čestitala preko telefona a mene su moje dvije princeze iznenadile s prekrasnim crtežom i bezbroj pusa za dobro jutro. Ne treba mi više od toga jer znam da su zdrave, sretne i pune ljubavi te si želim samo da bude takvih dana još puno,puno,puno, jer danas sam čula tako tužnu vijest. Jedna mlada mama je jučer umrla. Mama koja je imala samo 25 godina. Kojoj je u zadnje vrijeme toliko bilo zlo da su ju morali poroditi u šestom mjesecu trudnoće-rodila je još jednu princezicu koja je u inkubatoru, i pri porodu su joj otkrili tumor koji ju je odnio s ovog svijeta. Vjernica sam i znam da je ta mama na lijepom mjestu ali sam tako tužna što su te dvije malene ljepotice ostale bez svoje mame...Tako tužno...Mladu mamu nisam poznavala ali se kao svako ljudsko biće pokušaš staviti u kožu drugog bića i jedino što možeš napraviti je moliti se Bogu da mali anđelak ojača u inkubatoru i dođe kući svojoj seki i tati te da imaju sretan život. Znam jako dobro kako je odrastati bez jednog roditelja, koliko će biti i tužne i ljute na mamu što je tako rano otišla ali i sretne kada shvate gdje će ih jednoga dana njihova mama dočekati.
Anđeli dragi želim vam od srca sretan život jer je ovo dovoljna bol koja će vas kroz život pratiti...
- 15:20 -
ponedjeljak, 08.04.2013.
Profesori,asistenti,studenti....
Pratim situaciju sa ovim uhićenjima profesora na ekonomiji u Osijeku i gledam facu onog Crnjca-jebe se njemu i za uhićenje i za tužbu!Kesi se i kaže ne osjeća se krivim.Narod plješće i govori e neka su ih napokon a njega i kolege mu, to sve skupa ne dira ni najmanje.
Prije 12 godina i ja sam bila brucoš na ekonomiji i imala sam i s njim to financijskog iskustvo o kojemu sam i prije početka svojih studentskih dana slušala, za vrijeme svog studiranja i goooodinama nakon studiranja situacija se nije makla s mjesta sve do tih uhićenja u petak.Prvi dan,prve godine studiranja na prvom predavanju matematike on vam ladno kaže na koji način se kod njega prolazi i to je to. Laže svatko tko kaže da nije bilo prijava!Prijave su podnosili i bivši i sadašnji studenti i nitko na iste nije reagirao sve dok se Zagreb nije odlučio uzeti stvar pod svoje. E sada, moje je mišljenje kao i kod većine-neka su ih hvala Bogu pohvatali, ali jednako tako znam da od svega toga neće biti ama baš ništa!I Crnjac to zna i zato se i smije toliko!Zna da će,možda,provesti neko vrijeme u zatvoru ali kada izađe i dalje mu ostaje sve ono što je krađom stekao-i kuće,i vikendice,i auti i sva lova na računima,i mirovina....a ugled?!Pa nije ga ni do sada imao tako da on ovim uhićenjem ne gubi ama baš ništa!Kažu nema svjedoka-ima ali je u velikoj većini samo riječ studenta protiv profesora i biti će ona dobra stara-nema dokaza!Da Crnjca i sve takve udare tamo gdje ih najviše boli-po đepu-eeee onda bih se imala iskreno ćemu radovati!Onda bih znala da nas sve skupa čeka bolja i lijepša budućnost.Kada bi svima takvima oduzeli ono što su na takve načine prisvojili, pa država bi u jedno prijepodne zatvorila sav dug!Ali kada je već ovako kako je-neće od ovoga svega biti ništa pa čak niti pouka onima koji se i dalje bave takvim stvarima...
- 10:54 -
četvrtak, 21.03.2013.
Nora,Ena,Ana...
Nema osobe koja jučer nije proplakala kada smo čuli da je Nora umrla no ipak mislim da su najviše suza pustili oni koji su roditelji, jer je svakom roditelju prošlo kroz glavu vlastito dijete i želja za zdravljem djeteta.
Nema veće i jače boli nego kada ti dijete umre.Nije bitno da li se dogodio spontani pobačaj ili je dijete imalo 50 godina- to biće je tvoje dijete,dio tebe i tako će zauvijek i biti.
Čitala sam i slušala poruke Norinih roditelja nakon objave da je Nora umrla i komentare onih roditelja čija su djeca također umrla. Ta sabranost, ta smirenost, ta ljubav koju ti roditelji pokazaju jer, iako im je neopisivo teško, znaju da imaju anđela koji će biti prvi koji će ih dočekati kada i sami krenu k Bogu. Ujedinili smo se svi u iznenađujuće kratkom roku i skupili potrebni novac za eksperimentalo liječenje, ispratili Noru na put i molili se za onaj smješak koji smo ugledali na Eni Šarac prije koji dan kada se riješila svog dugogodišnjeg ne željenog podstanara. Sreća koju smo svi osjetili zbog Ene je bila pomućena viješću da je Nori loše i sve što su njezini roditelji u tom trenutku tražili od nas svih bila je-molitva. Znali su njezini roditelji kolike su šanse za to da preživi i bude joj dobro ili da umre. Roditelji osjete što će se dogoditi no, ipak postoji u njima nada da će biti onako kako bih oni željeli ali, protiv Božjega plana ne možeš i to su i sami znali i zato su i tražili -Molite za naše dijete.
Boli ih to što će proći još dosta vremena dok ju opet ne vide ali kada pogledam ostale roditelje koji su također, na taj način ostali bez svoje djece, tu ima nešto više. Pogledajte majku Ane Rukavina i što se dogodilo nakon Anine smrti-koja lavina ljudskosti je pokrenuta i kolika djeca su preko zaklade dobila priliku za životom, jer se toliko ljudi uključilo u donaciju svojom krvlju.
Svi ti nesretni događaji nas pozivaju na zajedništvo, na ljubav, na suradnju, na nesebičnost i financije tu ispadnu ona zadnja stvar na koju itko misli jer je fokus na zdravlju i ljudskosti.
Svakoga dana izgubimo jednu Noru i to je tako tužno jer za puno Nora ni ne znamo,a možda smo im i mogli pomoći.
Norin kratki život je bio značajan i svi ćemo se je sjećati. Roditeljima želim vjeru, snagu i ljubav koju sam vidjela i kod moje mame i bake i kod drugih roditelja koji su na taj način ostali bez svoje djece te da njezin život nastave kroz drugu djecu koja će dobiti smješak i priliku za životom kao i Ena.
- 09:31 -
srijeda, 27.02.2013.
Ivana Popović kako te samo nije stid?!
Gledam neki dan se žali Ivana Popović kako je iz novina saznala da joj je tata umro te kako joj tatina sadašnja žena tj.njezina maćeha, to nije javila. Taj dan mi je palo svašta napamet da pišem i komentiram no odustala sam. Danas evo ti nje s tom pričom opet. Jadna Ivana Popović, bu hu hu....cijela Hrvatska sada mora roniti suze nad njenom sudbinom i životom. Zbog čega? Pa nemam pojma, valjda zato jer ju je netko prozvao popularnom dizajnericom i kiparicom. Pa sam malo popizdila i odlučila ovo napisati.
Ivana Popović imam ja za tebe jedno pitanje- JESI LI TI NORMALNA OSOBA?!KAKO TE SAMO NIJE STID?!
Moja i još tisuće tata poginulo je u domovinskom ratu, ne znam koliko je tebi poznato da je bio rat i gdje si ti u to vrijeme bila ali da ti budem iskrena -nije me ni briga!!
E pa, vidiš, ja i još nas tisuće djece e MI NISMO IMALI PRILIKE oprostiti se s našim tatama/mamama, a neki i s oboje a većina nas nije ni bila na pogrebu! Ti si imala 30-40 godina tatu a to kako si se potrudila to vrijeme provesti s njime je tvoja privatna stvar i stoga si ju i zadrži za sebe, a ne preko novina blatiti ženu koja je kako-tako bila uz tvoga tatu.
Koliko sam skužila tata ti je bio zadnjih nekoliko godina bolestan što znači da si mogla predpostaviti da mu nije još dugo vremena na ovom svijetu ostalo- i šta si ti za to vrijeme radila i koliko puta si bila uz njega?Svakakvih roditelja na svijetu ima, i rastanu se i preožene/udaju i te nove žene ili muževi pokušavaju manipulirati s tim osobama no koliko je tebi godina-kažu 43. Pa u te 43 godine ako se nisi udostojila obići ga i provesti s njime neko vrijeme je tvoja sramota-mogla si a nisi htjela i stoga ne peri svoju savjest time da pljuješ i blatiš ženu koja je bila uz njega!
Ne zanima me odnos unutar vaše obitelji ali mi je zlo od tvog preseravanja po novinama i tv-u i kukanja kako je tebi teško!
Nama, koji smo kao djeca ostali bez jednaog ili oba roditelja, je bilo teško!!!Nemaš doma-jer su te protjerali, jer si morao otići da te ne ubiju, Ivana. Da takav ti je nama život bio. Morali smo otići od svojih kuća u 4 ujutro dok su granate oko nas padale. Mama je bila skoro pred kraj trudnoće s četvero djece oko sebe. Uplašeni, gladni, gdje god dođeš samo vidiš strah i paniku i pošto te nitko ne može primiti u svoju kuću, jer su sve kuće na prvoj crti bojišnice, utrpali su nas u bus i vozi....Cijeli dan i noć su nas vozali.Nemam pojma gdje sve...Gdje god bi stali daju nam piti čaj i komadić kruha Ivana. Znaš li kako je kada imaš četvero svoje djece oko sebe koji su gladni, a ti trudna i također gladna i uplašena jer do prije koji dan si imala tako lijepu obitelj, kuću, život....Mrak je bio kada smo stigli u Zagreb i sjećam se samo kako sam vidjela nekog čovjeka-muškog roda-kako na povodcu drži psa i čeka da se pas pokenja pa da ode spavati. A mi dolazimo iz Slavonije gdje naši muškarci brane i pokušavaju očuvati državu nekoliko kilometara dalje...dok ovaj u Zagrebu bezbrižno čeka da se pas pokenja... U Zagrebu su nas smjestili na neke strunjače u nekom domu, jer ne znaju šta će s nama. Tu smo, Ivana, u tom domu primili telefonski poziv u kojem su mojoj trudnoj mami rekli da joj je muž poginuo!!!Ni ona nije mogla ići na sahranu kao njegova zakonita žena, i pred državom i pred Bogom, jer nije imala kome ostaviti svoju djecu! Ivana, ni moja mama se nije mogla oprostiti od svog muža i to zbog onih koji su se nazivali JNA, četnici i sl. To je Ivana život gdje nemaš prilike oprostiti se sa svojim tatom i mužem, život po kojem ti sada tako bahato pljuješ i misliš si kako je tvoja maćeha zla osoba i kako ti imaš pravo, uz suglasnost svoje obitelji, tako se ponašati. Stid te i sram može biti!!!Fuj!
Mogla bih ti svašta još reći koliko si me iživcirala tim svojim lažnim suzama i traženjem sažaljenja i sućuti ali stati ću. Možda te jednom sretnem uživo pa ti kažem.
- 12:35 -
utorak, 12.02.2013.
Ne boj se!
Da nisam vijest o Papinu odlasku prvo vidjela i pročitala na katoličkom portalu mislila bih da netko opet lupeta gluposti i traži pažnju preko takvih vijesti.
Prvo me vijest šokirala pa rastužila a onda me uhvatio strah. Znam da će sve biti u redu i da se nemam čega bojati no ta urođena stvar mi radi nemir.
Do prije koju godinu nisam baš bila neki katolik. Nisam išla redovito na misu niti se molila ali sam pokušavala živjeti svoju vjeru no, nije to to bez onog osnovnog- molitve, mise, ispovjedi i pričesti.
I ja sam koristila isprike tipa ne valja svećenik, nema vremena i sl. No svatko od nas, koji ima imalo vjere u sebi, zna i osjeti da laže, da ga je uhvatila lijenost i zlo ga pokušava preuzeti.
U današnje vrijeme imate izbor kod svega pa tako i kod crkvi, svećenika, gradova i sela, tako da kada netko kaže da mu ne odgovara svećenik kažem neka ode u drugu crkvu na misu. U krajnjoj liniji, pa ne idemo u crkvu zbog svećenika već radi svoje duše!
Svećenik je od Boga izabran, po Božjem pozivu. I on je ljudsko biće sklono grijehu. Pročitajte koju biografiju nekog sveca pa će te vidjeti da su većina njih bili "veliki" grješnici a kasnije veliki sveci.
Znam da je lakše kopati po tuđem životu nego se suočiti sa vlastitim no želite li stvarno sami sebi sretniji i ispunjeniji život morate se prije ili kasnije suočiti i sami sa sobom. Nije lako i neće biti lagano no kreni malim koracima. Kreni s jednom molitvom dnevno i to tako da ju moliš za nekog drugog, ne za sebe. Nije bitno da li je to Oče naš, Zdravo Marijo, neka tvoja izmišljena molitva, i vidjeti ćeš promjene u svome životu, da u svome.
U svim gradovima imaš nedjeljom mise dopodne svakih sat vremena i popodne od 16 do 19 sati- ruku na srce imaš vremena za otići na jednu. Skoncentriraj se na ono što svećenik čita, ne na to što ima na sebi, kako izgleda i tome slično već isključivo na ono što govori. Nije lako, ponavljam, i neće biti ali vrijeme je da kreneš i ne odustaješ!
Ne želim nitkome pametovati već vas samo sve pozvati da dođete i osjetite tu sreću koja će doći u vas. Ja sam još uvijek na početku i imam nedjeljom borbe s ustajanjem iz kreveta jer je misa u 8.30 i nema je kasnije, nemam auto da odem u drugo mjesto i nastavim sa spavanjem još makar pola sata ali natjeram se da ustanem i odem s djecom.
U zadnje 2 godine idem svake nedjelje na misu, a prije nego sam počela redovito ići u ruke su mi stizale knjige i tekstovi koji se od jučer pojavljuju i na većini portala. To su tekstovi o tome što nas čeka u budućnosti, o Isusovom ponovnom dolasku ili kako narod voli reći o "smaku svijeta". Što sam više čitala to me taj glas u meni zvao na misu a na kraju me strah od te budućnosti i potjerao. Mora se uvijek nešto dogoditi pa da se čovjek odvaži i suoči sam sa sobom. Kod mene je to bio moj brak.
Došlo je to toga da više nisam imala snage za sranja koja mi je muž servirao a sramota me bilo kukati obitelji i prijateljicama pa sam se počela moliti za odgovor što učiniti. Moj brak nije danas idealan ali nasprem onoga kako je bilo sada je super!
Od kada sam pročitala jučer Papinu odluku strah se ponovno javio, strah za budućnost jer vidim da se sve brže i brže događa najavljivano i na današnjoj stranici duhos.org pročitam ovo: naslov je Zašto brinem?
Koliko samo vremena provodimo u brigama? Razmišljajući o ispitima, financijama, obiteljskim problemima... A koliko vremena provedemo razmišljajući o Bogu, tvom i mom Ocu?
Ocu, koji neprestano misli na nas i vodi nas kroz život.
Ali, mi često, zakopani u svojim brigama, ne puštamo ga blizu i naivno mislimo da sami možemo riješiti probleme.
No, bez Boga smo nitko i ništa. I nema toga što možemo riješiti bez Njega.
Kada nas životne muke uhvate, sjetimo se Biblije u kojoj piše:
“Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati !” (Mt 6, 31-33).
I zato, na nama je da se potrudimo najbolje što znamo da određene probleme ili izbjegnemo ili riješimo, a sve ostalo da prepustimo Bogu. Ipak, Bog je naš Otac i neće nas nikada ostaviti same.
I eto meni odgovora na moj strah! U Bibliji kažu da 365 puta piše Ne boj se!- za svaki dan u godini.
Okrenite se od sebe i krenite moliti za nekoga. Imate vremena makar za jedan Oče naš. Evo, krenite sada i pomolite se za Papu na odlasku i za onoga koji će nam doći. Pomolite se, treba nam svima.
Hvala
- 10:18 -
ponedjeljak, 11.02.2013.
Birds and the bees
Moja starija kći ima 8 godina i kako je krenulo ubrzo će ju uhvatiti pubertet. Ja sam od onih roditelja koja želi biti prva koja će ju odgajati i pripremiti za život i zato s njom otvoreno razgovaram o svemu.
Kad je imala 4 godine rodila sam drugo dijete, isto curicu.
Za vrijeme trudnoće kupila sam jednu dječju knjigu gdje ima dosta ilustracija i opisa, od toga kako se "pravi" beba, preko toga kako se razvija do poroda- i tako sam i ja njoj počela s s 3 ipo godine objašnjavati seks, trudnoću i porod. Bez onih pčelica, ptičica i sl.
Danas vidim da sam s time trebala početi još dok je ona bila u trbuhu, jer po nekim znanstvenicima djeca se rađaju sa spolnim nagonima, samo se još ne znaju izraziti tj. nismo ih naučili kako da to izgovore te smo ih samim time ograničili i zatupili i zato toliko buntovni i agresivni kada dođe pubertet jer,jebiga, ne znaju šta im se događa! Zaboravili su na taj svoj urođeni nagon zbog roditelja koji im nisu na vrijeme počeli pričati o tome. Sve do sada ja sam si mislila da sam normalna ženska osoba (i po spolu i po rodu!) no otkako su na silu uveli spolni odgoj u školu ja sam se zapitala koliko sam ja normalna i na koji način ja to svoje djete pripremam za život! Aj sada ozbiljno, jesam za zdravstveno, građansko i ne znam kakvo obrazovanje ali za odgoj svoga djeteta sam prvenstveno ja ta koja će raditi s njima! Poslušam babe, tete, susjede, znane i neznane kada krenu sa svojim filozofijama o tome gdje ja to u odgoju griješim i sl. ali im ne dam da mi otimaju dijete i odgajaju ga po nekom svom uvjerenju i vjerovanju! Imaš svoje djete ili si imao/la svoje djete i priliku za odgoj pa sada pusti mene i moje dijete na miru. Za prijedloge jesam- poslušati ću svaki, ali sam ja kao roditelj tu da donesem odluku koliko je neka stvar dobra za moje dijete. Tako je i sa tim Jovanovićevim spolnim odgojem! E nećeš bome! Raduje me i umiruje što je taj njegov program samo probni i to na dvije godine. Moje dijete je 1.razred pa dok bude treći ,hvala Bogu programa kao ovakvoga kakvoga ga sada sile u škole, neće biti. Dooobro sam pročitala i kurikulum i literaturu i sl. Pogledala stranu Jovanovića i protivnika i donijela odluku da sam ja ta koja će ih preteknuti sve i reći svome djetetu što će ju to zadesiti za koju godinu da ne ispadnem nemaran i zatupljen roditelj iz tko zna kojeg stoljeća, jelte.
Sinoć sam evo nastavila s pričom s kojom sam malo zastala prije 3 ipo godine.
Cura se sinoć okupala i gledam ju kako je dobila mali šlaufić na trbuhu.Raste, počela se razvijati... Nasmiješim joj se i kažem- Još malo pa će ti početi rasti dlačice ispod ruke i na koki. Iako i inače pričamo otvoreno, stidljivo se nasmiješila i čeka šta ću joj još pričati pa sam nastavila s time koje promjene će ju sve čekati. Kako će joj osim tih dlačica rasti i sike (sisice) i da kada vidi krv na gačicama da se ne uplaši da je to menstruacija. I dalje se stidljivo smješka no uozbiljila se malo više. Rekla sam joj kako će i dečkima rasti dlačice i oko piše i ispod ruku no da njima neće toliko rasti sike kao curama već će njima rasti dlake oko sika- kao tati. I dalje se smješka ali sve slabije, faca sve ozbiljnija. Pitanja još nema.Kada sam joj rekla da će se onda ljutiti na tatu i mamu jaaako i to bez nekog razloga i kako će govoriti da su tata i mama baš glupi i nemaju pojma i da će misliti da nas ne voli, e tu se slomila.
Rasplakala se i pitala -A jel onda i ti mene nećeš voljeti? Nasmijala sam se i rekla da će nju tata i mama uvijek voljeti pa i kada se ljute, kao i do sada. Naljutimo se ali te volimo i uvijek ćemo te voljeti. Umirila se i nastavila s pitanjima. A kada budu te dlake narasle jel ih smijem obrijati kao ti? Kada mi bude curila krv iz koke hoću mi sva krv iscuriti-hoću umirijeti- naravno da sam joj i taj dio objasnila....Eto, tako smo u cca 10-15min prošli taj početak puberteta i uz moja pojašnjena njoj i njezina pitanja i moje odgovore njoj otišla je umirena na spavanje.
Ako si Jovanović i kompanija smatraju da dijete u trećem osnovne treba znati što je primjereni a što ne primjereni dodir i to kroz primjer na način da se djeca međusobno dodiruju i kažu kada ih se dodirne na mjesto koje im smeta voljela bih znati na koji to način oni svoju djecu odgajaju i pripremaju na život?! Svome djetetu sam rekla da ju po golom tijelu, po sikama i koki ne smije NITKO dirati i da ju nitko ne smije ljubiti u usta!I basta!Nisam ju dodirivala i pitala da li joj dodiri gode ili ne jer si to smatram BOLESNO već sam direktno rekla što i gdje ju nitko ne smije dirati!Zar to nije dovoljno?!Zar ju trebam opaliti par puta elektrošokerom prije nego kažem da je struja pec pec?! Kada počne pokazivati veći interes za dečke, kada krene veći interes o seksu e onda ćemo i detaljnije o tim dodirima i basta!
Imam ja pitanje kao roditelj a na koje odgovor nisam naišla u tim njihovim znanstvenim literaturama:
Kada budemo išle kupiti prvi grudnjak, kome se trebamo prije kupovine obratiti? Nema genetske predispozicije za sise veće od dvojke a ne želim joj ih kupiti pa ni onda kada bude plakala kako druge imaju veće od nje. :)
- 11:20 -
četvrtak, 07.02.2013.
Čelavi Anđeli
Zvali se oni Nora, Borna, Ena, Matija, Luka, Domagoj, David, Nina, Anastazija... oni su naši čelavi Anđeli. To su anđeli koji su poslani od dragog Boga među nas da nam pokažu kako tako male osobe, tako mali ljudi mogu i moraju biti hrabri i kako nas ujedine čim njihova priča dospije u medije, dopre do javnosti na bilo koji način!
Poznavala sam jednog takvog anđela prije skoro 8 godina. Nismo bili krvno vezani ali je bio kao član naše obitelji, bio je dio nas, naš brat. Bolest ga je tako brzo sredila da nismo stigli ni trepnuti. Od kada mu je pozlilo pa preko dijagnoze i do smrt prošlo je samo 11 mjeseci. Samo dragi Bog zna da li bih još bio među nama da smo znali da negdje u svijetu postoji neka terapija kojom bi dobio priliku pobjediti bolest.
Nije tako davno bilo tih 8 godina no opet toliko toga se pomaklo u načinima liječenja i iskreno mi je drago i sretna sam što danas ti anđeli imaju priliku pobjediti bolest i ostati još među nama. Sretna sam jer nas sve to ujedini i nitko ne priča niti pita koje je nacionalnosti, vjerenje, uvjerenja i koječega taj anđeo koji treba financijsku pomoć da bih dobio priliku za zdraviji život. Svi uplaćuju i zovu koliko mogu i presretni su kada vide smješak djeteta nakon operacije. No, ljuti me škrtost onih koji bih sami mogli pomoći bilo kojemu od anđela a neće. Ljute me oni koji su se našli prozivati Crkvu da koliko je ona dala za liječenje npr.Nore- e pa ja sam jedna od tih koja pripada Crkvi i dala sam svoj prilog za liječenje. Dala sam koliko sam mogla i neće me, zbog toga što ću milodara dati manje svećenik prozvati i kuditi, no da umjesto rate kredita uplatim za liječenje bilo kojem djetetu banka mi ne bi dala disati dok ne platim ratu, kamate, zakasninu...Znači Crkva je uplatila za liječenje a koliko su banke i slični lihvari uplatili?!
Bliže se lokalni izbori i mašu ti lokalni političari koliko će tko dati novca na kampanju, od 50.000,00 kn do najmanje 300.00,00kn! Za šta?! Šta vi plaćate toliko novca pitam ja vas?! Kupujete glasove?E pa tome se nadate no evo što ću vam reći- koji od vas političara da više novca djeci za liječenje e njemu ili njoj ću ja dati svoj glas a da me za ostalo nije briga! Nije me briga da li će se taj zvati Ivan ili Jovan jer znam da ako je donio ispravnu odluku i umjeto đambo plakata, letaka i TV reklama dao novac za nečiji život, dječji život, e znam da će taj onda svjesno i humano vladati! Političari vi ste na potezu. Da vas vidim koliko će te dati novca za budućnost naše Hrvatske a koliko za šupkanje ne znam kome (Europi?!). Imate toliko bolesne djece po svim bolnicama diljem Lijepe naše pa da vas vidim! Evo vam i jedan tekst koji sam danas vidjela na statusima na faceu, da lakše donesete odluku ako se možda netko od vas dvoumi...
Dobar dan, kako ste? Ja sam Borna. Imam 6 godina. Živim s mamom, tatom i bratom u jednom malom stanu u gradu. Nedavno smo se preselili u taj stan jer mama i tata kažu da smo morali prodati kuću da bih se ja i dalje mogla voziti na biciklu, a to najviše volim. Volim se voziti satima po svom kvartu, posebno ljeti, onako predvečer. Tada sunce najljepše zalazi, a ja ostavim bicikl na livadi i tražim djetelinu s četiri lista. Mama mi je davno rekla da to donosi sreću. Ali, malo sam tužna jer još uvijek je zima, a ja želim što prije naći sretnu djetelinu. Ako ju nađem možda će mama biti manje tužna. Dobro, ni tata se ne smije onako puno kao prije, ali mamu sam prekjučer vidjela da plače. Pričala je na telefon i govorila da me želi kraj sebe što dulje, a ne zna koliko ću izdržati.
Ne znam čega se boji, pa neću nigdje pobjeći. Ionako me skoro svuda prati. Neki dan je bila sa mnom u bolnici. Rekli su mi tamo da sam lijepi anđeo i da se samo moram boriti. Ne znam što to znači. Borba znači neki rat, to znači da te netko želi ubiti ili ozlijediti. U borbi su svi krvavi i svašta ružno im se događa. I u borbi su samo neki ružni, zločesti ljudi. A ako sam ja lijepi anđeo onda ne znam zašto moram ići u borbu. A to su mi rekli dok su mi išle suze jer me sve boljelo. Boljelo me jer su mi upiknuli nešto iz čega je išla neka tekućina u mene. Rekli su mi da mi da će me to ojačati i da ću izrasti u predivno stvorenje. Bilo mi je lakše kad sam na hodniku vidjela još djece s nekim cijevima i povezima. Bili su slični meni. Isto nemaju kosu, ali izgledaju jako veselo. Valjda je to onda normalno.
Kad sam došla doma išla sam povraćati. Ne volim povraćati, to me isto jako boli. Idu mi suze na oči i imam osjećaj da ću se zagušiti. Ali, tata mi je držao glavu da mi bude lakše i rekao da svi povraćaju.
Već nekoliko dana mi je tako, ali kažu da će proći jer sam borac. Ajde, neka im bude. Iako nisam borac jer nemam ni oklop ni šljem niti znam pucati. Pijem i neke šarene vitamine. Nisu loši, ali finiji su mi oni od karamele.Ma, to je sve zato što rastem. Nema veze. Mogu ja to. Ali, i dalje me nešto jako muči. Osjećam se jako tužno.
Što ako neću moći voziti bicikl kad počnu rasti djeteline? Što ako će me i dalje sve boliti? Jer kažu da odrastanje traje jako dugo. A ako ne uhvatim djetelinu, mama će i dalje biti tužna. Kad sam ju poskrivećki pitala da mi kaže hoću li se moći ići voziti kad dođe ljeto, rekla mi je samo: Zlato, svi se borimo za to. Još kad bi se čuo tvoj glas... Onda me suznih očiju podragala po licu i otišla nad sudoper jer joj je nešto upalo u oko.
Samo je rekla mom bratu da mi stavi crtić na televiziji. Inače, volim one sa zekanima. Ti su mi najdraži. Samo plešu i pjevaju, a i oni vole bicikle kao i ja.
E sad, trebam malu pomoć. Ne znam što se u mom glasu treba čuti. Ne znam kako je mama to zamislila. Da li da se derem dok pišem ovo pismo ili da napišem AAAAAAAAAAA! Ali, ako pustim glas naći ću sretnu djetelinu i onda će sva moja obitelj biti sretna. Ali, ja ne znam da li se moj glas čuje dovoljno jako. Pa ako sam pretiha, pomozite mi da se moj glas čuje.
Dragi ljudi, evo pustila sam glas. A vi mi recite što dalje trebam napraviti da se dobro čuje pa ću dalje znati sve. Možda možemo i skupa pustiti glas. Vi mi samo recite. Evo, ja ću čekati. Evo, čekam...
(Hvala na pomoći)
Čujemo se i doviđenja,
Borna
Sretni zbog malene Nore koja je u nama probudila ljubav i zajedništvo, pomozimo svim njenim malim prijateljima u borbi koja ih povezuje. Naćulite uši, neka se čuje glas i onih najtiših s jednako glasnom boli. Borna je dječak. Borna je djevojčica. Borna je bilo koje dijete s kojime se život okrutno poigrao. Stavite ovo na svoj status i pomozite svim Bornama oko nas. Uskoro ćete moći biti dio jedne prekrasne priče.
- 11:31 -
utorak, 22.01.2013.
Feniks
....pratila sam vas i čitala, neke manje neke više, prethodne evo 2 godine kako sam otišla s bloga. Vjerujem da sam sazrijela- fizični upitno (guza narasla, sise i dalje ništa ni nakon dvoje djece i skoro 4 godine dojenja i dalje se nisam maknula od te jedva dvice-pasmater i statističarima, znanstvenicima i sl.), psihički sigurno- pa evo za koji dan biti će okrugli trideseti, kao neko krajnje vrijeme zrelosti. Ide 8 godina braka što znači sedma uspješno pregažena! Laže vas onaj koji kaže da se danas brak ne može preživjeti nakon prve, treće, pete i sl. godine!Može seeee! Preživjeli smo i ja i moj Zakoniti i sada možemo bezbrižno gurati do starosti. 
Temperamente smo donekle sinkronizirali, s parama nemamo proble-njih i tako nema, djeca evo dogurala do prvih školskih i vrtićkih dana, zdravlje dobro... Sve u svemu sada mogu reći da je ovaj moj život došao u normalu. Ne mogu vam reći o čemu ću pisati pa da znate da li da me posjetite i pročitate ili da me obiđete- navratite s vremena na vrijeme pa će te vidjeti u kojemu sam điru. Živili! 
E sada dok se sjetim opet kako ono promjeniti font....
- 13:49 -
